Djelo zreloga filologa

U prestižnoj ediciji Matice hrvatske Hrvatska jezična baština, koja sustavno obogaćuje našu filološku znanost i nacionalnu kulturu brojnim izdanjima iz pera najeminentnijih hrvatskih filologa, objavljena je nedavno nova knjiga akademika Stjepana Damjanovića – Novi filološki prinosi. Dvanaesta je to po redu autorska knjiga akademika Damjanovića, a obuhvaća dvadeset  i jedan rad. Objavljeni su radovi strukturirani tematski u trima cjelinama. Prva je cjelina posvećena predstandardizacijskim procesima u razvoju hrvatskoga jezika, druga je posvećena hrvatskoj jezikoslovnoj i filološkoj tradiciji, dok je treći dio posvećen Slavoniji. Knjigu zatvara rad znakovita naslova Jezik i identitet u poglavlju naslovljenu Umjesto pogovora. U knjizi su sabrani radovi koje je akademik Damjanović objavljivao u stručnoj periodici ili ih je izložio na znanstvenim skupovima, a neki su od njih  ovdje tek ponešto izmijenjeni. Posve je nov rad Znanstvenici i umjetnici u prepisci Rački – Strossmayer, premda je akademik Damjanović višekratno analizirao tu, za nacionalnu povijest izuzetno bitnu korespondenciju, osobito s aspekta ćirilometodske baštine. Ovako objedinjeni na jednom mjestu, radovi su mnogo dostupniji čitateljima, a zbog precizne uređivačke strukture knjiga ne odaje dojam zbira zasebno pisanih radova već jedinstvenoga misaonoga okvira u kojem jedna tema nužno proizlazi iz druge i s njom je uzročno-posljedično vezana.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2014.

Rasprava koja otvara knjigu posvećena je jezicima i pismima hrvatskoga srednjovjekovlja. Tema je to višekratno obrađivana i analizirana, podsjetimo samo na istoimenu knjigu akademika Eduarda Hercigonje (1994) s kojim je akademik Damjanović vezan i poljem istraživanja i osebujnim odnosom učenika i učitelja. Usprkos tome, ova je rasprava idealna sinteza i kompendij spoznaja o hrvatskom srednjovjekovlju, a ujedno je i uvod u raspravu posvećenu pregledu predstandardnih razdoblja. Autor prihvaća podjelu Dalibora Brozovića na tri predstandardna razdoblja, ostavljajući otvorenom i mogućnost drugačijih periodizacija, uključujući i recentan i diskretan prijedlog Darije Gabrić Bagarić o 17. stoljeću kao početku standardizacije u nas. Premda autor u bibliografskoj napomeni uz ovu jedinicu navodi da „ovaj tekst ima karakter uvoda u problematiku“ (373), teško da bismo se mogli složiti s tim jer on donosi i mnogo više. O predstandardnim se razdobljima u nas mnogo pisalo (Dragica Malić, Dalibor Brozović, Josip Vončina, Milan Moguš i dr.) i svaki je od autora isticao neku osebujnu zajedničku nit koja se po njemu protezala kroz predstandardna razdoblja, a neka od njih, poput otvorena odnosa prema trima narječjima i u standardnim razdobljima.

Akademik Damjanović u svom prikazu kao zajedničku nit ističe odnos prema glagoljaštvu koji, naravno slabi s protokom vremena, ali koji predstavlja trajno ishodište i izvorište i u ranonovovjekovlju. Stoga, ova rasprava nema pregledni karakter, ona nudi nov i teško osporiv pogled na predstandardizacijska razdoblja. Poseban predmet autorova interesa zadnjih godina jesu tekstovi nastali u 16. stoljeću. Rasprava o jeziku glagoljičnih tiskanih i rukopisnih izdanja nastalih u tom stoljeću važna je primarno zato što razotkriva neke od zabluda hrvatske filologije i upućuje na činjenice. Šesnaesto se stoljeće nerijetko određuje sutonom glagoljaštva što je samo parcijalna istina koja nalazi svoje opravdanje u tome da glagoljični korpus više nije dominantan jer sve snažnije uzrasta latinički korpus. No, uzme li se glagoljični korpus samostalno i dijakronijski, činjenica je da je broj glagoljičnih tekstova i dalje velik i predstavlja nezaobilazan korpus. Pisamska je diferencijacija nosila i jezičnu jer je u latiničkom korpusu postupno prevladavala štokavština dok je glagoljični korpus nosio silu čakavštine. U tom smislu, glagoljični su tekstovi, kako autor kaže, „slika jezičnoga koncepta koji se sve odlučnije napušta“ (96).  Šesnaesto je stoljeće donijelo i prve početnice koje su predmet autorova zanimanja u posebnoj raspravi. Analizom triju hrvatskih početnica, one iz 1527, Kožičićeva Bukvara iz 1539. te protestantske Table za dicu iz 1561. autor utvrđuje njihovo čvrsto utemeljenje na Konstantinovoj filozofiji o važnosti učenja, jezika i knjiga kao općeljudskoj vrijednosti koja bi i danas morala imati svoje uporište.

O jeziku hrvatskih protestanata

Znatniji interes Stjepana Damjanovića za publikacije hrvatskih protestanata započinje još 1986. kada je napisao predgovor i transliterirao Tablu za dicu. Kako tekstovi kadšto imaju neobične sudbine i nekim čudnim putem dođu u prave ruke, tako je mađarski slavist Istvan Lőkös akademiku Damjanoviću povjerio presliku arka glagoljicom otisnuta teksta za koji se ispostavilo da je korekturni tekst glagoljičnoga izdanja Prvoga dela Novoga testamenta, naslovljen Slova ostavlena i pogrišena. Međutim, taj je tekst mnogo više od errate corrige. On je evidentan dokaz da se jezična koncepcija hrvatskih protestanata, iako je uvijek išla prema udaljavanju od jezika tradicionalnih liturgijskih hrvatskoglagoljskih knjiga, od njih nikada nije mogla potpuno odvojiti što nedvojbeno hrvatske protestante drži u okvirima nacionalne povijesti i filologije kao bitnu i neizostavnu komponentu. Na tragu propitkivanja protestantskih koncepcija i (ne)dosljednosti njezine sustavne provedbe je i rad Kakav je jezik prikladan za knjige. Autor kreće od temeljne studije jezika hrvatskih protestanata, one Franje Fanceva iz 1916. i uz njezino puno uvažavanje, na primjeru usporedne analize grafijskih i jezičnih razlika između predgovora glagoljičnomu i ćiriličnomu izdanju Novoga testamenta sukladno suvremenim teorijskim spoznajama o oblikovanju književnih jezika i njegovih stilova donosi neke novije stavove. Analiza odabranih jezičnih značajki pokazala je kako teza da je ćirilični zapis više oslonjen na starije crkvene prijevode i da se njime pisari vraćaju knjiškoj tradiciji ne stoji, dapače, u dijelu se značajki upravo u ćiriličkom zapisu potvrđuju noviji ostvaraji. Evidentirana je i blaga štokavizacija izraza uzrokovana nastojanjem da tekst bude čitan na što većem teritoriju. Nedvojbene razlike među ćiriličnim i glagoljičnim predgovorom nisu slučajne, one su plod intenzivnoga promišljanja o vlastitoj inovacijskoj jezičnoj koncepciji, ritmu njezine primjene i, na koncu, o smislu iste. Protestantska jezična djelatnost polazi od stajališta da se u gradnji jezika uvijek polazi od onoga što je bilo prije. Taj nepobitni kontinuitet hrvatskih protestanata i njihovo ishodište u hrvatskoglagoljskoj pismenosti još je jedna od dosad nedovoljno isticanih značajki u razvoju hrvatskoga jezika u 16. stoljeću.

Budući da je filološka analiza maran i strpljiv posao za koji valja naći nemali broj potvrda, hipotezu koju je o književnojezičnoj koncepciji protestanata postavio na temelju analize dvaju predgovora, Stjepan Damjanović ovjerava i na znatno većem tekstu, na Katekizmu iz 1561. i tome posvećuje poseban rad. Temeljitom je jezičnom analizom revidirao neke Fancevljeve stavove, prvenstveno o pretežitosti ekavskoga ostvaraja jata, i dokazao kako je osnovica Katekizma čakavski ikavsko-ekavski idiom koji je ciljano i s namjerom obogaćen i jezičnim značajkama koje nisu dijelom toga idioma. Takva je otvorena jezična koncepcija značajka cjelokupnoga razvoja hrvatskoga jezika, od srednjega vijeka, preko ovdje analiziranoga 16. stoljeća. Uklopljenost protestantske književnosti u te tijekove i oplemenjenost njihovim nastojanjem da jezik bude razumljiv što većem broju dijalekatski izdiferenciranoga stanovništva, još je jedna potvrda neodjeljivosti protestantizma od većinskoga nacionalnoga korpusa.

Posljednja rasprava iz prve cjeline radova bavi se važnošću Katančićeva prijevoda Biblije za početke jezične standardizacije. U toj se raspravi autor koncentrira na dva problema: prvi se odnosi na uobičajenu i gotovo općeprihvaćenu tezu u našoj filologiji da je Katančićev prijevod doslovan i u tom smislu ne predstavlja osobitu estetsku vrijednost. Stjepan Damjanović relativizira tu tezu pokazujući kako je prijevod Biblije u povijesnim okvirima složen i odgovoran posao te da su svi slavenski prevoditelji Biblije, počevši s Konstantinom osjećali strah pred tim poslom. U tom širem kontekstu valja tražiti razlog doslovnosti Katančićeva prijevoda. U drugom dijelu rasprave autor primjenom suvremenih teorija o prirodi standardnoga jezika dokazuje kako je Katančićevo Sveto pismo „jedan od završnih i važnih koraka prema modernom hrvatskom jezičnom standardu“ (172).

Perjanice hrvatske filologije

Drugi dio knjige obuhvaća osam znanstvenih rasprava s temama iz povijesti kroatistike i slavistike. U raspravi Staroslavenski jezik u slavističkim istraživanjima i sveučilišnoj nastavi autor prikazuje povijest poučavanja slavistike i slavističkih istraživanja, a osim niza vrijednih podataka valja ovdje, osobito u ovom času uznapredovale primjene Bolonjskoga procesa u našoj visokoškolskoj izobrazbi, istaknuti važnost zaključka ove rasprave u kojoj se opetovano upućuje na važnost jezičnopovijesnih istraživanja i poučavanja bez kojih teško da se mogu shvatiti sinkronijski procesi i jezični ostvaraji i koja su usto izuzetno bitna u određivanju identiteta. U sljedećem radu autor prikazuje povijest hrvatske paleoslavistike ističući hrvatske prinose u proučavanju i poučavanju staroslavenskoga jezika. Mada u našoj suvremenoj filološkoj praksi nije uobičajeno u prikazima stručne literature skrenuti pozornost na eventualne nedostatke, uzet ću si ovdje za pravo to učiniti i dopunit ću ovu raspravu činjenicama koje autor namjerno nije naveo, primarno zbog svoje skromnosti. Radi točnosti u prikazu povijesti poučavanja i proučavanja staroslavenskoga jezika u nas valja neizostavno spomenuti još najmanje dvije činjenice: višegodišnji maran i kvalitetan istraživački rad kolega s Katedre za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo Filozofskoga fakulteta u Zagrebu te tri ključne publikacije za poučavanje staroslavenskoga jezika u nas, sve tri iz pera akademika Damjanovića. Ponajprije, to je čak pet izdanja knjige koja danas nosi naslov Staroslavenski jezik i koja je temeljni udžbenik svim studentima slavistike na filozofskim fakultetima u Hrvatskoj, potom je knjiga Slovo iskona koja je temeljna hrestomatija tekstova i, na koncu Mali staroslavensko-hrvatski rječnik koji je izradio u suradnji s kolegama i koji je neizostavan priručnik u nastavi.

Sljedeći su radovi posvećeni trima hrvatskim filolozima koji su se u svom djelovanju bavili i paleoslavistikom. U toj plejadi akademik Damjanović odabire Dalibora Brozovića čije se djelovanje povezuje uz različite aspekte filologije (od dijalektologije preko jezične povijesti do standardologije), a čije je paleoslavističko djelovanje manje poznato, ali vrlo važno. Drugi je pak lik fra Lea Petrovića, važne i nažalost zaboravljene osobe u hrvatskoj paleoslavistici, čovjeka koje je 1908. godine u Freiburgu obranio doktorsku disertaciju o počecima uporabe slavenskoga jezika u slavenskoj liturgiji. Treći je istraživač Branko Fučić čijoj stožernoj knjizi Glagoljski natpisi autor posvećuje pozornost posebno ističući važnost koju je ta knjiga imala i ima za mlađe generacije istraživača.

Opće je poznata važnost Matice hrvatske u kreiranju važnih odluka o hrvatskom jeziku i svaki bi iole obrazovaniji čitatelj mogao nabrojiti nekoliko ostvaraja, međutim akademik je Damjanović posvetio tome posebnu studiju i istaknuo sve načine na koje je Matica kreirala razvoj suvremenoga standardnoga hrvatskoga jezika. Sljedeća su dva rada posvećena dvama velikanima hrvatske filologije, Vatroslavu Jagiću – o kojem je više kao o čovjeku nego kao o znanstveniku pisao Krešimir Filić u knjizi Lik Vatroslava Jagića, i Stjepanu Ivšiću čije je filološko djelo i društveni angažman monografski prikazan.

Jezik i identitet

Svim je radovima treće cjeline knjige zajednička Slavonija, zavičaj Stjepana Damjanovića. Premda je većinu života proveo u Zagrebu, akademik Damjanović nikad nije izgubio kontakt s rodnom Slavonijom, ona mu je bila i ostala predmet istraživanja, ali i jasan duhovni okvir koji ga oblikuje kao osobu britka intelekta i široka duha. Poglavlje otvara predgovor knjizi Šokadija i Šokci u književnoj riječi. Omanji je to tekst, strukture predgovora, kojim se upućuje na važnost očuvanja vlastitoga identiteta, ali se i kritički progovara o manama pretjeranoga kampanilizma koji u interesu zaštite identiteta razvija ostrašćene metode koje nerijetko efemernosti zaogrću plaštom osobite važnosti. O važnosti imanja mjere i o tome kako je manje kadšto više progovara autor u tekstu o standardnojezičnim i nestandardnojezičnim elementima u romanu Mare Švel Šuma i šokci. Autorica svoj roman piše standardnim jezikom, ali u nj unosi i elemente šokačkoga govora, samo minimalno, kao svojevrsne signale. Ova je rasprava mnogo više od analize jezika jednoga djela, ona otvara nepresušno pitanje o odnosima standardnojezičnih i nestandardnojezičnih elemenata, o njihovu miješanju i supostojanju ili o njihovu međusobnom isključivanju i inzistiranju na unutarjezičnom čistunstvu.

Djelatnost biskupa Strossmayera predmet je interesa posljednjih dvaju radova ove cjeline. U prvom od njih, naslovljenu Prošlost u sadašnjosti: Sveta Braća, Strossmayer i mi autor kontekstualizira političko i javno djelovanje biskupa Josipa Jurja Strossmayera u okvirima Austro-Ugarske Monarhije te upućuje na važnost djelovanja Svete Braće koje je u mnogočemu snažilo Strossmayera i bivalo mu uporištem u javnom djelovanju. Osobito vrijednu dimenziju ovomu radu daje izdvajanje iznimnih ljudskih i društvenih kakvoća biskupa Strossmayera koje se ne prikazuju samo kao individualne značajke jednoga od velikana nacionalne povijesti već kao živuće, općeljudske vrijednosti. Poruke koje iz tih složenih, stoljetnih odnosa apstrahira profesor Damjanović trajna su i nepresušna vrijednost te temelj na kojem treba počivati svaka ljudska djelatnost.

O važnosti prepiske između Franje Račkoga i J. J Strossmayera nije potrebno mnogo govoriti. Ona je važno vrelo podataka za kulturnu i društvenu povijest hrvatskoga 19. stoljeća. U prvom se dijelu rasprave upućuje na neke temeljne Strossmayerove stavove, na promišljanja o  Akademiji i o ćirilometodskoj problematici, kojoj je u prepisci posvećeno ponajviše mjesta. U drugom su dijelu rasprave prikazani stavovi ovih dvaju velikana o uglednicima iz onodobnoga hrvatskoga i slavenskoga  javnoga života. Tako se komentira Ivan Kukuljević Sakcinski, Vatroslav Jagić, August Šenoa, Fran Kurelac, Franjo Iveković, Iso Kršnjavi i Vladimir Sergejevič Solovjev.

Zaključna rasprava, u poglavlju koje služi Umjesto pogovora, nosi naziv Jezik i identitet. Autor propitkuje odnos između jezika i identiteta na dvjema posve različitim osnovama: na razini jezikoslovne teorije i na razini umjetničkoga osjećaja i ostvaraja. Neovisno o tome što je pogled s tih dviju osnova nerijetko različit, nedvojbena je veza između jezika i identiteta. O njoj su govorili brojni ilirci, a danas se, kao odgovor na globalizaciju javlja i cijela multidisciplinarna subdisciplina koja se bavi primarno teorijom i konstrukcijom identiteta. Zaključni dio ovoga priloga predstavlja svojevrstan manifest našega odnosa prema našemu jeziku u budućnosti. On pokazuje kako bismo morali spoznavati i cijeniti nacionalni jezik unutar sebe, prema drugima i prema istima drugdje. Taj dio knjige zapravo predstavlja temeljne smjernice u oblikovanju buduće jezične politike „koja se neće temeljiti na imaginarnim i pretjeranim strahovima“ (348) već na argumentima i prebogatoj tradiciji kojoj je i posvećena ova knjiga. Poseban položaj ove rasprave u odnosu na druge, dodatno apostrofira njezinu važnost.

Knjiga akademika Stjepana Damjanovića Novi filološki prinosi obogatila je našu filologiju novim spoznajama, reinterpretirala je neke činjenice primjenom suvremenih jezikoslovnih teorija, razgrnula je neke zablude i sintetizirala neke općepoznate činjenice na posve nov način. U smislu znanstvenih vrhunaca osobito je važna nova slika glagoljične sastavnice hrvatske književne kulture 16. stoljeća koja, spoznaje li se u vlastitom krozvremenom slijedu, ne predstavlja suton glagoljaštva, ni brojem tekstova, ni tipom jezika, ni njihovom žanrovskom određenošću, ni namjenom. Mijenjali su se tek vanjski okviri koji nude drugačiju sliku  samo na površinskoj razini. Iznimno je bitan i doseg u analizi tiskovina hrvatskih protestanata i rasvjetljavanju njihove jezične koncepcije. Ni ostali prinosi nisu manje vrijedni! Međutim, ovom nas je knjigom profesor Damjanović poučio nečem možda još važnijem od činjenica – poučio nas je na konkretnim primjerima kako promatrati tijekove, kako sintetizirati činjenice, kako prosuđivati, ako se baš prosuđivati mora, kako interpretirati; poučio nas je što je vrijedno, a što zavodljivo; pokazao nam je da su istine uvijek u dubini, a ne na površini i još mnogočemu. Djelo je ovo zreloga filologa, britke misli i široke erudicije, ali i velikoga učitelja koji nas kroz prizmu filologije uči temeljnim životnim vrijednostima i istinama. Ima li boljega savjeta za čitanje?!